“Ima li hrvatska protuzračnu obranu? S čime raspolaže? Zašto nije djelovala?”
To su samo neka od brojnih pitanja postavljenih od strane novinara i zainteresirane javnosti koja su se mogla čuti nakon nesvakidašnjeg incidenta, kada je bespilotna letjelica Tupoljev Tu 141 sovjetske proizvodnje pala na području gradskog naselja Horvati u Zagrebu. Na sreću, više od 14 metara dugačka i šest tona teška izvidnička letjelica, koja je više nalik na mali avion ili krstareću raketu nije prouzročila ljudske žrtve ali je oštetila 40ak parkiranih automobila.
Ubrzo poslije toga, i poslje priznanja vojnog vrha da hrvatska protuzračna obrana ima određenih nedostataka i ograničenja, ministar obrane Mario Banožić je objavio da je nabava protuzračne obrane postala prioritet te da će se nabavljati protuzračni raketni sustavi kratkog i srednjeg dometa. Nedugo potom je objavljena vijest da se nabavlja laki raketni sustav protuzračne obrane francuske proizvodnje Mistral 3. Nakon više od dvadeset godina zanemarivanja i neulaganja, Hrvatska vojska nabavlja novo sredstvo protuzračne obrane.
POTREBAN JE SREDNJI DOMET, KRATKI VEĆ IMAMO!
Još od Domovinskog rata, Hrvatska vojska raspolaže sa protuzračnom obranom kratkog dometa do koje se najvećim dijelom došlo tijekom zauzimanja vojarni JNA početkom rata, a kasnije i nabavom iz inozemstva te vlastitom proizvodnjom. Od tada se, osim otpisa nekoliko zastarjelih lakih topničkih sustava poput Prage 30/2 nije gotovo ništa promjenilo. Hrvatska PZO danas raspolaže s gotovo identičnim arsenalom s kakvim je završila Domovinski rat. Proturačnu obranu srednjeg dometa, koja je neizostavan čimbenik na bilo kojoj bojišnici, HV nije posjedovala, iako su na području Hrvatske prije rata bila razmještena tri raketna puka PZO, od kojih su dva bila opremljena tada suvremenim i efikasnim samovoznim sustavom KUB (SA 6).
Nažalost, cjelokupnu tehniku je bivša JNA uspjela evakuirati i tek je u “Oluji” zarobljeno jedno neupotrebljivo lansirno vozilo KUB. Usprkos pokušajima, Hrvatska do 2000. nije uspjela nabaviti PZO srednjeg dometa a poslije te godine i političkih promjena, odustalo se od bilo kakvih pokušaja nabave novih sredstava protuzračne obrane.
Kada je u eksploziji Tupoljeva razbijen mit da je hrvatsko nebo zaštićeno samom činjenicom da je Hrvatska dio NATO saveza i EU, postavilo se opravdano pitanje, zašto se prvo nabavlja protuzračna obrana kratkog dometa pošto njome HV raspolaž, a ne srednjeg dometa, koju samostalna Hrvatska nikad nije imala, a u svim ratovima koji su vođeni od 60ih do danas se pokazala kao jedan od nezamjenjivih čimbenika.
ČEMU TAJ MISTRAL, PA IMAMO STRELU I IGLU?
Kako bi smo mogli doći do odgovora na to pitanje, potrebno je pogledati s kakvim to raketnim sustavima PZO Hrvatska vojska raspolaže, koje su njihove karakteristike, borbene mogućnosti te kakva im je logistika, odnosno mogućnost redovitog održavanja te popune novim sredstvima. Također, ovdje će biti riječi o Mistralu.
Okosnicu hrvatske protuzračne obrane je dugo predstavljao raketni sustav 9K32 STRELA 2M (SA 7), do kojeg je HV došla zauzimanjem vojarni i skladišta JNA početkom Domovinskog rata. Riječ je sovjetskoj lakoj, prijenosno,j infracrveno navođenoj PZO raketi koja je u naoružanje sovjetske vojske ušla 1970. godine.U Jugoslaviji se licencirano proizvodila u tvornici Krušik u Valjevu. Prvenstveno se lansira s ramena strijelca, a moguće ju je koristiti i sa lansera, prvenstveno na brodovima. Raketa ima maksimalni domet od 4200m po daljini i 2300m po visini. Leti brzinom od 500m/s, a bojna glava je teška 1.15 kg; opremljena kontaktnim upaljačem. Prednosti ovog raketnog sustava su mala masa i jednostavnost (iako ima relativno kompliciran način upotrebe), a mane su zastarjeli infracrveni tragač kojim je moguće gađati isključivo avione u odlazku te helikoptere u dolazku i odlazku. Također je jako osjetiljiva na djelovanje IC protumjera. Tijekom Domovinskog rata se pokazala učinkovitom, ali već su tad došle do izražaja njezine ozbiljne mane, pogotovo odkad su neprijateljski avioni opremljeni IC mamcima. Ova potpuno zastarjela raketa je uglavnom povučena iz naoružanja HV, ali se još koristi za obuku.
Druga raketa kojom je HV opremljena je 9K310 IGLA 1 (SA 16). Radi se o ranoj, pojednostavljenoj inačici lake infracrveno navođene rakete Igla koja je u posjed HV stigla u kasnijoj fazi Domovinskog rata, a u naoružanju sovjetske vojske je od 1981. Kao i Strela 2, također se koristi gađanjem s ramena ili sa fiksnih lansera prvenstveno na brodovima ali i sa vozila. Maksimalni domet po daljini iznosi 5000 m a po visini 2500m. Bojna glava je težine 1.17 kg a brzina rakete 570m/s, a opremljena je kontaktnim upaljačem odgođenog udara. Raketa ima poboljšane manevarske karakteristike kao i poboljšani IC tragač u usporedbi sa Strelom 2, pa je samim time i otpornija na protumjere, a moguće je i gađanje ciljeva u dolasku, što je jako velika prednost u odnosu na raketu Strela 2M. Ovaj sustav omogućava efikasnu borbu protiv aviona i helikoptera, te danas predstavlja osnovni PZO sustav u HV.
Samovozni infracrveno navođeni raketni PZO sustav STRIJELA 10 CRO predstavlja hrvatsku verziju sovjetskog sustava 9K35 STRELA 10 (SA 13), odnosno, njezine jugoslavenske inačice koja je proizvedena u malom broju primjeraka. U sastav sovjetske vojske ulazi 1976. Prva dva primjerka na gusjeničnim šasijama ulaze u sastav HV početkom Domovinskog rata, a od 1993 se u tvornici Končar SUS proizvodi inačica na šasiji kamiona TAM 150. Ciljanje se ostvaruje pomoću tv kamere, a uz kompjutorizirani sustav za upravljanje vatrom se nalazi i radarski daljinomjer. Sustav koristi više vrsta raketa, a najsuvremenija i najmoćnija od njih je 9M333, uvedena u uporabu 1989. godine. Bojna glava težine 5 kg je opremljena kombiniranim kontaktno-blizinskim upaljačem. Maskimalna brzina iznosi 517 m/s, a maksimalni domet iznosi 5000m po daljini i 3500m po visini. Koristi osjetljivi IC tragač koji po principu fotokontrasta može razlikovati pravi cilj od IC protumjera. Ovaj još uvijek učinkoviti i relativno suvremeni sustav se koristi u malom broju primjeraka, ali dan danas predstavlja najmoćniji PZO sustav u naoružanju HV-a.
Prema nekim izvorima, Hrvatska vojska koristi manji broj raketa FIM 92 Stinger. Radi se o lakoprijenosnoj IC navođenoj raketi američke proizvodnje koja se u američkoj vojsci nalazi od kraja 70ih. Međutim, kontinuiranim razvojem nastajale su nove inačice ovog sustava, a proizvodi se i danas (2023). Raketa se može lansirati kao lakoprijenosna, s ramena vojnika, sa brodskih lansera kao i sa različitih vozila. Ova raketa još uvijek predstavlja osnovni PZO sustav kratkog dometa u američkoj vojsci. Hrvatskoj je, navodno, ove rakete donirao SAD. Osnovne karakteristike rakete su maksimalni domet po daljini od 4800m i 3800m po visaini. Brzina rakete iznosi 745 m/s. Bojna glava težine 3 kg koristi kontaktni upaljač, a kod novijih inačica je opremljena blizinskim upaljačem koji omogućava veću efikasnost, pogotovo protiv bespilotnih letjelica. Nije moguće sa sigurnošču utvrditi da se ove rakete zaista nalaze u naoružanju HV iz razloga što nisu javno prikazane.
Mistral je laki IC navođeni protuzračni raketni sustav francuske proizvodnje. U naoružanje francuske vojske je ušao 1988, a njegova najnovija inačica Mistral 3 2019. Osim sa raznih kopnenih i brodskih platformi, najčešče se koristi sa lakog postolja koje je opremljeno infracervenom ciljničkom spravom i sustavom za identifikaciju prijatelja od neprijatelja “IFF” . Maksimalni domet po daljini iznosi 7000m a po visini 4000m. Bojna glava je teška 3 kg a opremljena je blizinsko-kontaktnim upaljačem. Brzina rakete iznosi 930 m/s. Infracrveni tragač je izrazito osjetljiv i otporan na ometanje te omogućava djelovanje i po ciljevima sa malim toplinskim odrazom poput bespilotnih letjelica, uključujući samoubilačke dronove, krstareće rakete, protubrodske raketa i površinske ciljeve, poput malih gumenih čamaca.
UMJESTO ZAKLJUČKA
U ovoj analizi se nalazi kratak opis raketnih sustava PZO, koji koristi Hrvatska vojska sa navedenim osnovnim karakteristikama te novog sustava Mistral 3, koji tek treba ući u naoružanje. Važno je naglasiti da svi navedeni sustavi sovjetskog podrjetla imaju veliku manu, a to je sve otežanija logistika, pogotovo u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu i svih njenih implikacija. U ovoj analizi nije bilo riječi o zapovjednim, komunikacijskim i drugim sustavima uz koje se uvezuju navedeni raketni sustavi, jer je fokus bio isključivo na samim raketama i njihovim mogućnostima te kako tema ne bi bila previše kompleksna. O svrsishodnosti kupovine Mistrala i tome kakve on promjene donosi u protuzračnoj obrani prosudite sami.
Autor teksta: L.D.
Foto: MORH/Casus belli
