Dana 9. ožujka 2026. na društvenim mrežama pojavile su se prve fotografije MiG-ova 29 Ratnog zrakoplovstva Srbije naoružani vođenim projektilima CM-400 kineske proizvodnje. Ubrzo nakon službene potvrde uslijedili su medijski senzacionalizam te politička prepiranja.
Tekst u potpunosti prenesen s portala Matice hrvatske Misao.hr objašnjava problematičnost projektila, kontekst, opasnost za Hrvatsku te predlaža potrebne protumjere.
O čemu je zapravo riječ?
Kada bi bila riječ o tek jednom novom oružju zrak-zemlja u arsenalu Vojske Srbije poput kineskih jedrećih bombi LS-6 koje su predstavljene istovremeno s raketom CM-400, ono vjerojatno ne bi privuklo veliku pozornost hrvatskih medija, javnosti i političkog vrha. Međutim, precizni navođeni projektil CM-400AKG ističe se svojim velikim dometom i impresivnom brzinom koja ga čini vrlo teško oborivim.
Internetski izvori navode različite karakteristike ove rakete, dok regionalni mediji najviše naglašavaju one krajnje i neprovjerene specifikacije. Za početak raketu se naziva “hipersoničnom”. Međutim hipersoničnom brzinom smatra se ona u iznosu pet puta većem od brzine zvuka, odnosno brzina jednaka ili veća od pet Macha. Većina izvora, uključujući proizvođača (CASIC) navode maksimalnu brzinu do 4,5 Macha u terminalnoj fazi leta, dok ona od pet Macha i više dolazi iz manje pouzdanih izvora. Na primjer iz pohvala pakistanske strane u kontekstu indijsko-pakistanskog sukoba. Neki portali čak su naveli i brzinu od 6 Macha, bez ikakvog relevantnog izvora.
Slična diskrepancija postoji i među informacijama o dometu projektila, koji je prema ranijim kineskim katalozima iznosio između 100 i 240 km, dok se posljednjih godina navodi čak 400 km. Pritom maksimalni domet ovisi i o visini lansiranja.
Unatoč tome što vjerojatno nije hipersonična, riječ je i dalje o vrlo velikoj brzini. Neusporedivo bržoj od bilo čega što posjeduju ne samo Oružane snage Hrvatske (OSRH), već i od bilo čega što VEĆINA zemalja NATO-a i zapadne hemisfere posjeduje u sastavu ili industrijskoj ponudi. Naime, doktrina zapadnih zemalja dosad se više oslanjala na precizne zrak-zemlja projektile dozvučne brzine. Čak i noviji zapadni projektili pretežito ostaju dozvučni te se za preživljavanje pouzdaju u smanjeni radarski odraz i niski let naspram brzine koja je češće odlika istočne filozofije naoružanja.
Kako bismo dodatno dočarali brzinu rakete, vrijedi naglasiti kako je riječ o trenutno najbržoj operativnoj zrak-zemlja raketi u sastavu oružanih snaga svih zemalja od Atlantskog oceana do istočne granice NATO-a (do dolaska naručenih izraelskih raketa LORA u sastav oružanih snaga Grčke).
Kao takva, CM-400AKG namijenjena je za uništavanje visokovrijednih ciljeva poput zapovjednih mjesta, radara, infrastrukture, brodova te sredstava veze i odvraćanja. Projektil je promjera 400 mm, dužine 5 m i mase oko 900 kg. Dolazi u dvije verzije: s razornom visokoeksplozivnom bojevom glavom mase 150 kg ili probojnom mase 200 kg za uništavanje utvrđenih položaja. Projektil se navodi inercijskim i globalnim navigacijskim satelitskim sustavom (GNSS). Ovisno o vrsti namjene u terminalnoj fazi leta projektil se navodi infracrvenim, optičko-elektronskim ili pasivnim radarskim tragačem.
Zbog proklamiranih dobrih karakteristika u protubrodskoj borbi (velika brzina, kasno otkrivanje, teško presretanje i precizno navođenje) raketa je prozvana i “ubojicom nosača zrakoplova”. CM-400 nastala je kao izvedenica taktičke balističke rakete SY-400. Raketa je borbeno korištena tijekom prošlogodišnjeg indijsko-pakistanskog sukoba te se prema pakistanskim tvrdnjama dokazala uništavanjem indijskog protuzračnog sustava S-400.
Kao i za borbene zrakoplove JF-17 koji ga nose, Pakistan je uspostavio vlastitu proizvodnju projektila CM-400 prema kineskoj licenci. Uz proizvođače i prve korisnike Kinu i Pakistan, Srbija je trenutno treći korisnik ove rakete u svijetu koju uz navedene ne koristi nitko drugi.
Projektil je dosad bio korišten i integriran na kineskim i pakistanskim zrakoplovima J-10 i JF-17, a sada je prvi put viđen na starijem zrakoplovu ruske (sovjetske) proizvodnje. Prema pisanju portala TheWarZone i TangoSix, laka integracija omogućena je pomoću posebnog nosača naoružanja WZHK-1 i zasebnog sustava za upravljanje vatrom (SWFCS). Zahvaljujući njima kinesko naoružanje može biti postavljeno na bilo koji zrakoplov bez integracije s avionikom odnosno računalnim i programskim sustavima zrakoplova koji npr. mogu biti zapadne ili ruske proizvodnje. Pritom pilot ili kopilot kineskim naoružanjem upravlja preko zasebnog tableta koji je bežičnom, ali pouzdanom vezom spojen na nosač WZHK-1.
Osim na MiG-29, navedeni nosač omogućit će Srbiji postavljanje kineskog naoružanja na francuske zrakoplove Rafale. Međutim, takva improvizirana integracija u stvarnim borbenim uvjetima nije praktična poput izravne integracije s avionikom zrakoplova te zahtjeva višezadaćnost i sporije vrijeme reakcije pilota. Vjerojatno iz tog razloga je i CM-400 prvi put viđen na dvosjednoj verziji MiGa-29 gdje kopilot navodi projektil, dok pilot upravlja zrakoplovom.
Srpsko-kineske veze
Za očekivati je kako će Srbija MiGove 29 kasnije zamijeniti kineskim zrakoplovima J-10 ili JF-17 te praktičnije koristiti kinesko naoružanje. Naime, poznato je kako Srbija uz već naručene Rafale razmatra nabavu dodatne eskadrile borbenih zrakoplova, dok se MiG-ovima 29 bliži kraj radnog vijeka.
Zašto baš nabava kineskih zrakoplova? Zato što su cjenovno jeftiniji od još jedne eskadrile Rafala te zato što nude nov spektar (opet jeftinijeg) naoružanja i jer Kinezi mogu ponuditi ekvivalent naoružanja koje bi zapadne zemlje mogle uskratiti Srbiji. Primjerice Kina može ponuditi zrak-zrak rakete PL-15 velikog dometa dok Francuska odbija prodati Srbiji rakete Meteor. Četvrti razlog može biti i taj što bi Francuska u slučaju oružanog sukoba Srbije s Kosovom ili nekom trećom stranom mogla uskratiti logističku podršku te isporuku dijelova i naoružanja za Rafale.
Vrijedi dodati i kako Srbija već ima desetljetnu suradnju s Kinom pri kupovini bespilotnih letjelica i sustava PZO. No, vratimo se sad na utjecaj nabave CM-400 na Hrvatsku i odnose snaga u regiji.
Opasnost za Hrvatsku?
Nabava ovih raketa “podigla je prašinu” i u Hrvatskoj javnosti i politici. Djelomično zbog stvarne prijetnje, ali i zbog uobičajenog medijskog (neprofesionalnog i neetičkog) senzacionalizma. Rakete su na društvenim mrežama nazvane “Zagrepčankama” što su ubrzo prenijeli domaći i srpski mediji. Zatim su taj naziv kao argument prijetnje Hrvatskoj koristili domaći analitičari i političari.
U javna prepiranja uključio se i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić optuživši Hrvatsku kako planira s Albanijom i Kosovom napasti Srbiju te kako su rakete samo sredstvo odvraćanja.
“Pripremamo se za njihov napad, oni formiraju savez da nas napadnu. Oni čekaju trenutak koji će se desiti u budućnosti kada izbije veliki sukob Europe i Rusije i na Bliskom istoku. Mi sve to radimo da se obranimo. Čekaju kaos u svijetu da im se ukaže prilika”, rekao je Vučić.
U kontekstu međusobnih optužbi, je li zabrinutost Hrvatske ili Srbije opravdana?
U srpskom političkom vrhu nalaze se isti ljudi koji su podupirali Miloševićevu velikosrpsku politiku, odnosno sudjelovali u njoj, uključujući vojnu agresiju na RH. Među njima, čak je i sam Vučić izražavao pretenzije na već tada međunarodno priznati (iako još okupirani) teritorij Republike Hrvatske. Primjerice u svojim govorima u okupiranoj Glini ili Narodnoj skupštini Srbije.
S druge strane službena RH nikad nije izražavala pretenzije na teritorij Republike Srbije. Što se tiče navodnog “vojnog saveza” Hrvatske s Albanijom i Kosovom, riječ je o trilateralnom sporazumu o suradnji s ciljem jačanja obrambene i industrijske suradnje, provođenja zajedničkih vojnih vježbi, razmjene iskustava, suzbijanja hibridnih prijetnji i približavanja Kosova NATO-u.
Sam sporazum ne sadrži nikakve vojne obveze u slučaju izbijanja ratnog sukoba poput članka 5. Sjeverno-atlantskog sporazuma. Stoga se ne može nazvati “vojnim savezom”. Sporazum je transparentan i javno dostupan te se može pročitati ovdje. Dodajmo tome kako su sve tri zemlje postigle suverenitet nad svojim teritorijem te kako se u današnjoj Srbiji ne nalazi značajan broj etničkih skupina Hrvata ili Albanaca. Stoga su takve insinuacije napada tri zemlje na Srbiju potpune besmislene i služe samo za pokušaj političkog opravdanja pred domaćom javnosti.
Nadalje, Hrvatska i Srbija su nakon ratnog sukoba međusobno priznale jedna drugu i uspostavile diplomatske odnose. A obje kao potpisnice Daytonskog sporazuma priznale su i BiH. Međutim, Srbija nikad nije priznala Kosovo čiji teritorij i dalje svojata te na kojeg otvoreno izražava pretenzije. Stoga iskra bilo kojeg sukoba leži upravo ondje.
U hipotetskom sukobu, osim djelovanja protiv Sigurnosnih snaga Kosova, Srbija bi mogla preventivno djelovati s CM-400 prema visokovrijednim ciljevima u Hrvatskoj s ciljem sprječavanja potencijalne hrvatske intervencije i pomoći. (Iako za takav potez Hrvatske ne postoje nikakve pretpostavke).
Nadalje Sigurnosne snage Kosova ne posjeduju značajna ni napredna sredstva odvraćanja, kao ni ozbiljnije protuzračne sustave. Stoga osim zapovjednih mjesta ne postoje ciljevi koji bi opravdali nabavu ovakvih sredstava. Jedini ciljevi koji bi zahtijevali uporabu CM-400 mogu biti sredstva odvraćanja NATO snaga na Kosovu (KFOR-a) ili OS Hrvatske. Među potonjim to su konkretno novopristigli VBA Rafale ili tek naručeni sustavi HIMARS. Za zaštitu tih sredstava OSRH trenutno ne posjeduju nikakve protumjere.
Nepostojeća PZO
Nakon što smo obrazložili opravdanu hrvatsku zabrinutost ovim projektilima, možemo analizirati potencijalno rješenje. Kao što je već rečeno, ne samo što Hrvatska ne posjeduje nikakve protumjere za srpske projektile CM-400, već na zapadnom tržištu oružja ne postoji ni značajan broj protumjera kao ni sličnih sustava kao odgovor.
Gorući problem nije samo trenutačni izostanak pouzdanih protumjera nego NEPOSTOJANJE PROTUZRAČNE OBRANE u OSRH.
Naime, još od stvaranja Hrvatske vojske ranih devedesetih nisu zarobljeni značajni brojevi ozbiljnih protuzračnih sredstava srednjeg ni dalekog dometa. JNA nije raspolagala značajnim brojem preciznih vođenih projektila zrak-zemlja niti zrakoplova sposobnih za takvo djelovanje. Stoga je preciznije djelovanje zahtijevalo obrušavanje borbenih zrakoplova u niskom letu prilikom čega su mogli biti uništeni topničkim i raketnim sustavima vrlo kratkog dometa.
Nakon povlačenja JNA iz Hrvatske, takvi su sustavi ostali dovoljni za djelovanje protiv krajiških (RZ SVK) Galebova i Jastrebova, dok su napredniji zrakoplovi bosanskih Srba (RZ VRS) teže prilazili u pomoć nakon UN-ovog proglašenja “no-fly” zone i NATO operacije Deny Flight. Također daljnji hrvatski planovi uvođenja S-300 u operativnu uporabu nisu nikad realizirani. S obzirom na to kako ni susjedne zemlje regije nisu nabavljale novija sredstva, RH nije iskoristila 20 godina mirnodopskog razdoblja za nabavu i izgradnju sposobnosti protuzračne obrane. Čitava zračna obrana temeljila se na zastarjelim topničkim i raketnim sustavima vrlo kratkog dometa te borbenim zrakoplovima 2. generacije MiG-21.
Tek prije 10 godina Hrvatska je počela pregovarati s Norveškom o kupovini (vjerojatno polovnih) sustava PZO NASAMS. Međutim, nabava na kraju nije realizirana. Priča je ponovno utihnula do pada bespilotne letjelice Striž 2022. godine, a koja je doletjela u improviziranoj konfiguraciji s bojevom glavom. Nakon toga nabavljeni su francuski sustavi (vrlo) kratkog dometa Mistral čime je modernizirana domaća PZO, a s istim dobavljačem počelo se pregovarati i o nabavi (vjerojatno opet polovnih) sustava MICA VL. Neki su mediji nagađali kako se pregovara i o naprednijim sustavima SAM P/T.
Zbog oslanjanja na istog proizvođača, Hrvatska je propustila priliku (koju je također “razmatrala”) pridružiti se zajedničkoj europskoj nabavi PZO sustava European Sky Shield Initiative (ESSI) te nabaviti barem sustav IRIS-T. Međutim, četiri godine kasnije nije realizirano NIŠTA. Hrvatska i dalje posjeduje samo sustave vrlo kratkog dometa.
Čak i nabavom sustava poput NASAMS i MICA VL, od njih ne bi bilo pretjerane koristi protiv ove nove goruće prijetnje. NASAMS u svojoj najranijoj varijanti oko koje je pregovarano, kao ni MICA VL (a ni i IRIS-T SLS) nisu pravi sustavi srednjeg dometa jer prema većini izvora ne prelaze 20 km dometa. Također nemaju realne mogućnosti obaranja balističkih raketa CM-400 koje dostižu brzinu od 4,5 Macha u terminalnoj fazi. Njihovo obaranje je teoretski moguće tek kada projektil dođe u terminalnu fazu, ali to moraju izvesti u vrlo kratkom vremenskom roku. Točnije unutar 10 sekundi.
Moguće protumjere
“Srećom” škrtarenje hrvatske politike nije realizirano te sada imamo priliku “isprsiti” se i nabaviti ozbiljan PZO poput novjie verzije tipa VL MICA NG, NASAMS-3, SPYDER, IRIS-T SL(M), ili SAM P/T NG.
Jedan od prva četiri navedena sustava potreban je radi izgradnje slojevite PZO, međutim oni ne nude odgovor na prijetnje poput CM-400. Uz njih je potrebno nabaviti sustav srednjeg do dugog dometa, sa sposobnošću obaranja balističkih projektila.
SAM P/T NG
Odličan kandidat za takav sustav je SAM P/T NG. Kompatibilan je uz već korištene ili planirane francuske sustave u sastavu OSRH, a temelji se na dokazanom sustavu SAM P/T (i raketama Aster) kojeg koriste već četiri zemlje. Borbeno je dokazan u aktualnom sukobu u Ukrajini. Koliko je poznato, SAM P/T u Ukrajini, uspješno je obarao projektile Iskander koji u svojoj posljednjoj inačici navodno dostižu i brzine od 7 Macha.
No, prema vojnom analitičaru Mariu Galiću “iskustva u Ukrajini pokazala su kako SAM P/T ima dva problema”. Riječ je o programskom (software) problemu (koji je otklonjiv) te motrilačkom radaru “puno premalog dometa motrenja”. Međutim Ukrajini su isporučeni stariji radari Arabel operativno uvedeni u uporabu prije četvrt stoljeća. Za nove inačice namijenjeni su AESA radari većeg dometa (Thalesov GF 300 ili Leonardov Kronos), kao i značajno boljih karakteristika u praćenju brzih ciljeva.
Uz radar, NG inačica koristi i poboljšani projektil Aster 30 B1NT, 50% povećanog dometa (150-160 km) koje prema riječima proizvođača pruža: “inovativni koncept upravljanja koji oružju daje neusporedivu agilnost i manevarsku sposobnost u cijelom području presretanja, osobito na velikim visinama. Projektil kombinira blizinski upaljač i bojnu glavu s rasprskavajućim fragmentima, koja je učinkovita čak i protiv najotpornijih ciljeva, uključujući taktičke balističke projektile“. Novu inačicu (NG) već su uz zemlje proizvođače (Francuska, Italija) naručile Danska i Ukrajina.
MIM-104 Patriot
Sustav Patriot najprodavaniji je PZO sustav srednjeg do dugog dometa zapadne proizvodnje i glavna uzdanica trenutno prve svjetske sile. Sustav je odabralo preko 20 oružanih snaga svijeta, a demonstriran je i Hrvatskoj u sklopu vojne vježbe 2021. godine. U inačici PAC-3 uspio je oboriti ruski hipersonični projektil Kinžal u Ukrajini. Također poznato je i kako su Patrioti uspješno “skidali” hipersonične projektile Zircon.
Prema Galiću “Patrioti su uspješno gađali Kinžale na početku rata u Ukrajini… Međutim, Rusi su promijenili način djelovanja i sad ih više ne mogu obarati.” Kao još jedan problem Patriota Galić navodi dugu listu čekanja za isporuku sustava. U trenutnim okolnostima, vjerojatno je još gora situacija s dostupnošću projektila.
Spomenuta prva uništavanja ruskih hipersoničnih projektila privukla su pažnju javnosti, no čak i nakon toga Ukrajina redovito izvještava o obaranju super/hipersoničnih projektila bez velike medijske popraćenosti. Primjerice samo u nedavnom napadu 14. ožujka, Ukrajina tvrdi kako je oborila 1 Zircon te 7 Iskandera. Naravno, ne treba uvijek vjerovati svim ukrajinskim tvrdnjama, međutim određen broj oborenih projektila mora postojati. Iako se ne navodi uvijek kojim su sustavima oboreni, jedini sustavi u ukrajinskom posjedu koji teoretski mogu obarati ove projektile su Patriot i SAM P/T.
THAAD
Još jedno teoretsko rješenje je sustav THAAD (Terminal High Altitude Area Defense). Riječ je o sustavu primarno namijenjenom presretanju i uništavanju balističkih projektila. THAAD obara rakete u njihovoj u završnoj (terminalnoj) fazi leta, ali visoko iznad atmosfere ili na njezinoj granici. U tome mu pomaže moćan AN/TPY-2 radar za rano otkrivanje.
Specifičnost THAAD-a je što projektili-presretači koje koristi nemaju bojevu glavu već kinetički “zabijanjem” uništavaju prijetnje. Za razliku od prethodnih sustava čiji projektili dosežu 4-5 Macha, THAAD-ov presretač doseže brzinu od preko 8 Macha što povećava vjerojatnost pravovremene reakcije i “hvatanja” cilja.
Međutim, THAAD nema široki spektar sposobnosti kao ostali sustavi već primarno djeluje protiv balističkih raketa. Također je integriran s Patriotom PAC-3 MSE koji koristi THAAD-ov radar za ranije otkrivanje ili drugu liniju djelovanja. Nabava ovog sustava samo zbog postojanja super(hiper?)soničnih raketa u susjedstvu bi možda bila preskupa reakcija. Eventualno nabava samo jedne bitnice za zaštitu najvažnije infrastrukture u Zagrebu (eskadrila VBA, helikoptera Glavni stožer, FPS-117 radar, glavni grad i najviše stanovnika). U svakom slučaju, THAAD bi za slojevitu obranu nužno zahtijevao nabavu i Patriota te možda još i “manjih” sustava.
Sustav THAAD prodan je zaljevskim zemljama; Saudijskoj Arabiji, UA Emiratima i Kataru koji još čeka isporuku. Međutim, iako borbeno dokazan THAAD je na bliskom istoku pretrpio prve gubitke u aktualnom američko-izraelsko-iranskom ratu. Zasad je poznato kako su iranske rakete uništile radare sustava THAAD u Jordanu i S. Arabiji, a viđene su i snimke pogođenih skladišta THAAD sustava u Emiratima. Vrijedi spomenuti kako je u razvoju nova inačica THAAD ER koja bi trebala imati veću efikasnost protiv hipersoničnih projektila.
Davidova praćka (David Sling)
Posljednji i vjerojatno najbolji sustav za obranu od CM-400, a koji bi ujedno pokrio srednju i daleku PZO je izraelski sustav Davidova praćka. Prema vojnom analitičaru Mariu Galiću, David sling “jedini je u borbi provjeren PZO raketni sustav koji može zaustaviti projektile CM-400… Namjenski razvijen upravo za borbu protiv projektila kakvi su CM-400. Nije kao ostali PZO sustavi naknadno prilagođavan i toj namjeni, već je optimiziran za nju.” Analitičar Vilko Klasan također tvrdi kako je ovaj sustav krojen (taylor-made) za navedene prijetnje te pruža najbolji omjer uloženog i dobivenog (best-buy).
Sustav uz radarsko navođenje koristi i elektrooptički sustav za otkrivanje ciljeva, kao i IC tragač na raketi-presretaču Stunner. Zahvaljujući trostrukom sustavu navođenja i fuziji podataka Praćka osigurava visoku vjerojatnost presretanja i obaranja balističkih hipersoničnih prijetnji. Visokopokretljivi stunner također doseže značajnu brzinu od preko 7 Macha.
Sustav je dostupan za izvoz, a jedini trenutni vanjski naručitelj je Finska.
Nabavom ovog sustava i dalje bi bilo potrebno pokriti jaz između njega i postojećih sustava vrlo kratkog dometa. Pritom bi najbolji bio sustav SPYDER (All-in-One) koji može koristiti isti radar i garantira najbolju interoperabilnost.
Bitno je naglasiti kako Praćka predstavlja najefikasniji sustav, ali nikako ne “jedini” sustav koji može obarati ovakve projektila, što se pogrešno može zaključiti prema pojedinim analitičarima ili selektivnom prenošenju njihovih izjava. Već je spomenuto kako su sustavi poput Patriota i SAM P/T-a također obarali i brže projektile od CM-400.
No, iako je riječ o najefikasnijem sustavu, suradnja s Izraelom u današnjim okolnostima može biti kontroverzna. Kao i problematična zbog neslaganja oko vanjskopolitičkih pitanja pri političkom vrhu.
Kupuje li Hrvatska Davidovu praćku?
Glasine o hrvatskom razmatranju nabave ovog sustava, prve je u javnost pustio Galić gostujući U Mreži Prvog HRT-a; “Anušić je bio u Izraelu, najvjerojatnije je bilo govora o tome, tako smo nešto i nagovjestili”. I dok su Galićeve izjave prošle relativno ispod radara, pažnju su ponovno privukla pisanja Nacionala pozivajući se na “visokog dužnosnika Vlade” kao izvor.
Prema navedenom izvoru “Anušić želi Hrvatsku obraniti od kineskih supersoničnih raketa isporučenih Srbiji… i od Izraela kupiti sustav protuzračne obrane Davidova praćka“. Međutim, skepsu prema ovom izvoru svakako izaziva sljedeća rečenica prema kojoj HIMARS (koji nije PZO sustav) “ima mogućnost komuniciranja zemaljskog sustava protuzračne obrane s avionom koji je u zraku”.
Glasine o nabavi Praćke dosad nitko iz vladajuće koalicije nije službeno potvrdio. Iako je za rakete (prema vlastitoj izjavi) znao mjesecima ranije, Anušić tvrdi kako je razlog odlaska u Izrael nabava sustava aktivne zaštite Trophy za tenk Leopard 2A8. Prema predsjedniku Kluba zastupnika HDZ-a u Hrvatskom saboru, Anti Sanaderu “nije bilo razgovora o nabavi tog sustava” te nije poznato “otkuda Predsjedniku takve informacije”.
Koju protumjeru odabrati?
Sagledavši sve navedene opcije, Hrvatskoj bi bilo najbolje izgraditi slojeviti PZO od istog proizvođača te potencijalno strateškog partnera. Time bi se osigurala optimalna interoperabilnost i logistika te moguća podrška u ratnom scenariju.
S obzirom kako OSRH već koriste francuske borbene avione, rakete zrak-zrak (MICA) i sustave (vrlo) kratkog dometa, logistički bi bilo najbolje nabaviti sustav VL MICA (po mogućnosti NG verziju) s čijim se radarima mogu integrirati sustavi Mistral. A uz njega nabaviti sustav SAM P/T NG, motrilačke radare GM 400 i PZO za buduće korvete (Aster ili MICA VL). Iako nije najbolji u klasi za obaranje CM-400, SAM P/T (NG) i dalje može obavljati taj zadatak. Dokazan je u Ukrajini protiv sličnih projektila, a nova verzija pruža još bolje protu-balističke sposobnosti. Također manjak učinkovitosti (naspram David slinga) može se kompenzirati nabavom sličnih zrak-zrak projektila kao odgovor. U usporedbi s kupnjom američkog ili izraelskog oružja, francuska opcija donosi najmanje potencijalnih vanjsko-političkih komplikacija.
Druga opcija je nabava sustava Spyder (All-in-one) i David Sling, čime bi Hrvatska pokrili sve potrebe kopnene PZO i osigurala efikasnu protumjeru protiv CM-400 raketa. Međutim, ovakva kombinaciji bila bi logistički izazovnija i skuplja zbog uvođenja niza novih raketa (Python, Derby, Stunner) koje za razliku od francuskih ne bismo mogli koristiti na aktualnim borbenim avionima niti budućim korvetama. Osim toga već je spomenuto kako nabava od Izraela može biti politički ili moralno problematična.
Treća opcija bila bi nabava Patriota ili Patriota i bitnice sustava THAAD uz jedan od već ranije navedeni sustave lakog do srednjeg dometa. Također ne moraju svi odabiri biti ovako striktni. Moguće je kombinirati opcije različitih porijekla i proizvođača. Na primjer uz francusku opciju naručiti David Sling umjesto ili uz SAM P/T. Ili umjesto David Slinga Patriot (i THAAD). Kao i npr. IRIS-T SLS/SLM uz neki od sustava većeg dometa.
Međutim, sve te opcije dodatno poskupljuju nabavu i kompliciraju logistiku. Pitanje je samo koliko smo novaca spremni izdvojiti? Sudeći po dosadašnjem iskustvu, vrlo malo. Spomenuo bih još i kako postoji četvrta, korejska opcija (M-SAM i K-SAM) koju ovdje nismo analizirali. Kao i sustav IRIS-T SLX koji je još u razvoju.
Hoće li postojati hrvatski odgovor?
Dosad smo prošli moguće protumjere za obaranje projektila CM-400, no hoće li Hrvatska nabaviti sličan projektil kao sredstvo odvraćanja?
Za početak postoji problem dometa. Naime većina hrvatskih saveznika su potpisnici Sporazuma o kontroli raketne tehnologije (MTCR) koji ograničava domet izvoznih projektila na 300 km, dok Kina nije potpisnica navedenog sporazuma. No, upitno je ima li CM-400 zaista domet od 400 km i u kojem scenariju.
Nadalje, kao što je već rečeno, na zapadnom tržištu oružja prisutni su malo drugačiji projektili zbog drugačije filozofije uporabe.
LORA
Najsličnija raketa CM-400 i jedina dostupna na zapadnom tržištu je izraelska LORA. Riječ je o raketi procijenjene brzine preko Mach 5 (u završnoj fazi) te dometa 430km u kopnenoj verziji. Pritom postoji kontejnerska (zemlja-zemlja) i zračno lansirajuća varijanta. Ovu su raketu već naručile Grčka i Indija, a u kopnenoj verziji Azerbajdžan. Njezino djelovanje u izraelskim operacijama nije potvrđeno, ali je u Nagorno-Karabahu.
Pitanje je samo, može li se integrirati na hrvatske Rafale? Proizvođač IAI navodi kako se LORA može koristi kao “stand-alone” oružje, bez integracije s avionikom zrakoplova. Dakle raketa se samo ispali s unaprijed određenim koordinatama cilja. IAI također navodi mogućnost integracije s avionikom zrakoplova. Koji god oblik integracije odabrali Hrvatskoj svakako ne bi bilo pametno postavljati te projektile na Rafale bez blagoslova proizvođača i Francuske. No, ako je nabava ostvariva, ova raketa čini najbolji mogući odgovor na srpsko posjedovanje CM-400.
Drugih zrak-zemlja projektila sličnih karakteristika na zapadnom tržištu gotovo nema. Uglavnom je riječ o prototipovima ili sustavima nedostupnima za izvoz.
SCALP EG (Storm Shadow)
Druga opcija je projektil slične namjene, ali sasvim drugačijih karakteristika. Projektil SCALP (britanska ver. Storm Shadow) već je integriran na zrakoplov Rafale i Hrvatska ga može dobiti ako se za nj odluči. No, zasad je iz neslužbenih izvora poznato samo posjedovanje raketa MICA i jedrećih bombi AASM Hammer.
Za razliku od supersoničnog CM-400, SCALP leti dozvučnom brzinom. Ali za preživljavanje koristi smanjeni radarski odraz i niski let ispod neprijateljskog rada (praćenjem terena pomoću radarskog visinomjera i digitalnih karata). Izvozna verzija SCALP-a ograničena je na 250km, dok francuske varijante dosežu i veći domet. Vrijedi naglasiti i kako je SCALP već borbeno dokazan u Ukrajini.
Na zapadnom tržištu postoji još nekoliko vrsta sličnih projektila. No zbog već postojeće integriranosti SCALP-a i navodnog “strateškog partnerstva” s Francuskom, druge opcije nije potrebno razmatrati. Ovu opciju zagovara i domaći vojno-analitički vlog CROARMFOR. Istu mogućnost spomenuo je i bivši ministar obrane Ante Kotromanović.
HIMARS i ATACMS kao odgovor?
Drugi domaći vlog Codex Militaria u svojoj analizi kritizira pretjeranu medijsku paniku oko novih projektila u susjedstvu te naglašava kako su su u Hrvatskoj i Srbiji već naručeni sustavi HIMARS i PULS, “koji sa svojim raketama već mogu dohvatiti glavne gradove drugih država”. Slično navodi i Kotromanović: “u postupku smo nabave HIMARS-a, raketa dometa 300 km kojima možemo tretirati i Beograd ako hoćete” te smatra kako Hrvatska ne treba strahovati.
Međutim, bitno je naglasiti kako Hrvatska NIJE NABAVILA rakete tolikog dometa. Prema dostupnim informacijama u paketu nabave nalaze se samo “dvije vrste vođenih ubojnih raketa (M30A2 i 31A2) produljenog dometa većeg od 70 km i vježbovne rakete smanjenog dometa (M28A2)”. Isto navode i američki izvori. Stoga iako se ministar Anušić hvalio kako sustav “nosi jedan paket od šest raketa ili jednu taktičku raketu ATACMS“, navedena raketa izostala je iz plana nabave.
Posjedovanje HIMARS-a ne garantira ni mogućnost nabave naprednih projektila. Primjerice Norveška je zatražila mogućnost kupnje novijih PrSM projektila (nasljednik ATACMS-a) dometa 500 km, što su SAD odbile, dok su isti dozvoljeni Australiji. Također ne valja zaboravit kako je Hrvatska prije desetak godina pokušala od SAD-a nabaviti sustave MLRS M270 (prethodnik HIMARS-a) koji također mogu nositi navedene rakete. Nabava na kraju nije realizirana, a razlog navodno leži i u lobiranju iz Srbije. Naime u ono vrijeme, srpski predsjednik Vučić javno je kritizirao hrvatski pokušaj nabave ovih sustava.
Dakle Hrvatska još ne posjeduje ništa od mogućih odgovora (ATACMS, PrSM, SCALP, PZO) niti ih je uopće naručila, dok je Srbija već prikazala rakete CM-400 na MiGu 29, kao i sustav PULS s kontejnerima projektilima EXTRA (dometa 150 km) i Predator Hawk (dometa 300 km) na posljednjem vojnom mimohodu. Također, rakete lansirane s tla, ne mogu se uspoređivati s onima iz zraka jer znatno kasne u vremenu raspoređivanja.
Zaključak ili kako dalje?
Nakon svih iznesenih mišljenja, rasprava, podataka i analiza situacija možemo donijeti nekoliko kratkih zaključaka. Kao prvo zemlja s agresivnom političkom retorikom prema RH, hrvatskom etnosu i susjedstvu, bez katarze za nedjela iz prošlosti… Srbija. Naoružala se tehnološki naprednim ofenzivnim (napadajnim) oružjem. S druge strane Hrvatska, iako posljednjih godina značajno povećava izdatak sredstava za obranu, ima nepostojeću protuzračnu obranu. Čak i kada bi bila opremljena malo boljim sustavima PZO, napredne rakete i dalje stvaraju ozbiljnu prijetnju.
Hrvatska žurno mora izdvojiti sredstva i izgraditi protuzračnu i protubalističku obranu, što je proces koji traje. Nastavno na izgradnju PZO-a, potrebno je uložiti i u sustave odvraćanja – projektile zrak-zemlja i zemlja-zemlja značajnog dometa. Odabir sustava mora se temeljiti na jasno određenim potrebama, viziji i strategiji.
Pri odabiru novih sustava potrebno je mudro odabrati pouzdanog proizvođača te voditi računa o strateškom partnerstvu, savezništvu i suradnji. Kao i o kompatibilnosti logistike te umreženosti novih sustava s postojećim sustavima u sastavu OSRH. Kako bi se suradnja učvrstila Hrvatska sustave mora kupovati odlučno sa spremnim sredstvima. Nasuprot dosadašnjeg oklijevanja i sitničarenja kakva su Hrvatsku prikazivali neozbiljnom i nepouzdanom.
